HrvatskiEnglishDeutsch
counterUkupno posjetitelja1705278
Petak26svibnja2017.
Glad se suzbija znanjem
Ponedjeljak, 23. ožujka 2009. piše Maja Sajler Garmaz

glad se suzbija znanjemHumanitarne akcije koje se organiziraju diljem cijeloga svijeta iz dana u dan dokazuju nam kako je ljudima potrebno tako malo da pokažu svoju humanu stranu i pomognu drugima bez obzira na to koliko sami imaju. Odreći se samo malog djelića od onoga što imamo, nije problem, a onome tko je u nevolji i koga stišće breme siromaštva i taj djelić znači jako puno.

Unatoč tome što svi u sebi nosimo određenu humanost, malo tko bio bi spreman odreći se svoje svakodnevice i cijeli svoj život nesebično posvetiti – služenju drugima. Upravo tim putem 1983. godine krenuo je danas pokojni franjevac Vjeko Ćurić, rodom iz župe Osova u BiH, koji je, nakon završene teologije u Sarajevu, odlučio poći u Afriku u svoju životnu misiju.

Njegovo odredište bila je Ruanda, mala zemlja u istočnoj Africi, danas u svijetu poznata po krvavome ratu koji je 1994. izbio između dva plemena Hutua i Tutsija.

Od kako je 1983. došao u Ruandu, fra Vjeko je cijelo vrijeme proveo u župi Kivumu, šezdesetak kilometara od glavnog grada Kigalija, koja je i osnovana uz njegovu pomoć.

Zajedno s još nekoliko fratara, radio je i živio s ruandskim narodom na njihov jednostavan način, u franjevačkom duhu, što je rezultiralo velikom obostranom privrženošću.

Cijelo vrijeme strašnog ruandskog rata, u kojemu je ubijeno oko milijun ljudi, proveo je u Kivumuu gdje je od sigurne smrti spasio tisuće i tisuće muškaraca, žena i djece. Zbog toga je njegovo ime poznato u cijeloj zemlji, a film 'Shooting dogs' inspiriran je upravo njegovim likom i djelom. Producent David Belton fra Vjeku je okarakterizirao kao afričkog Oscara Schindlera. Nažalost, 31. siječnja 1998. ubijen je u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven i izveden pred lice pravde. Na mjestu njegove pogibije podignut je spomenik, a fra Vjeko sahranjen je u crkvi koju je izgradio u Kivumuu.

Iako je cijeli svoj život posvetio pomoći drugima, Fra Vjekin veliki životni san, izgradnja srednje škole za djecu iz župe Kivumu, ostao je neispunjen. Njegovi nasljednici u Kivumuu, petorica fratara predvođena fra Ivicom Perićem, svećenikom iz Čubrena nedaleko od Kiseljaka u BiH, sada ga nastoje ispuniti.

„Braća su u početku pokušavala na razne načine pomoći ovom siromašnom narodu. No, ubrzo su došli do spoznaje da je obrazovanje najbolja pomoć za razvoj društva i prekidanje kruga siromaštva. Fra Vjekin san bio je izgraditi srednju školu. Neposredno prije rata dobio je zemlju od biskupije. Ali kako se poslije pokolja veliki broj Ruanđana, koji su živjeli kao izbjeglice u susjednim državama, nije imao gdje vratiti, on im je tu zemlju podijelio“, ističe naš ruandski domaćin fra Ivica Perić, koji župljanima u Kivumuu služi posljednjih šest godina.

Nakon godina čekanja, danas se fratrima iz Kivumua ukazala prilika da u blizini svoga župnoga dvora kupe zemljište, što je rijetkost, jer zemlja je prenapučena. Naime, zemljište na kojemu su smješteni fratri u Kivumuu dobiveno je od šefa sela. Budući da je on nedavno umro, sada se prodaje 18 hektara obližnjeg zemljišta koje mu je pripadalo.

Ova priča inspirirana djelom fra Vjeke, fra Ivice i drugih fratara u Kivumuu trebala bi potaknuti humanost u što većem broju ljudi da pomognu prikupiti sredstva za kupovinu zemljišta i materijala za izgradnju srednje škole.

Izgradnja neće biti problem. Jer, fratri u Kivumuu posljednjih godina nisu sjedili skrštenih ruku. Pomogli su izgraditi čak tri osnovne škole, a izgradili su i strukovnu školu u kojoj oni učenici, koji si ne mogu priuštiti srednjoškolsko obrazovanje, besplatno mogu kroz dvije godine izučiti jedan od tri ponuđena zanata – stolarski, građevinski i krojački.

„Izučeni stolari i zidari, koji su naučili sami izrađivati i ciglu i crijep, spremni su pomoći u izgradnji škole. Shvatili su da, što god čine, čine za sebe i svoju zajednicu. Danas nam govore – Ta će škola koristiti našoj braći i sestrama a sutra će koristiti našoj djeci i unucima. A do samo prije nekoliko godina nisu shvaćali važnost školovanja i to im se činilo kao gubljenje vremena“, priča nam fra Ivica.

Ova promjena razmišljanja kod župljana plod je dugogodišnjeg upornog rada franjevaca, koji su ih uspjeli uvjeriti da je školovanje osnovni ključ razvoja. Početak je bio vrlo težak. Mali Ruanđani i njihovi roditelji nikako nisu mogli shvatiti da negdje moraju doći točno na vrijeme, a još im je teže bilo prihvatiti da se usred nastave ne smiju šetati unutra-van iz učionica te da moraju slušati učitelje sve dok školski sat ne završi.

Promjena svijesti bio je dug i težak put. Ipak, franjevci su se dosjetili kako djecu privući u školu. Budući da većina stanovnika Kivumua živi od poljoprivrede, a župa je prenaseljena, pa malena polja nisu dostatna da prehrane brojne članove obitelji, morali su se suočiti sa strašnom činjenicom da većina stanovnika, među kojima i djeca, nema dnevni obrok i jedu tek dva do tri puta tjedno. Zato su toplim obrokom, koji pripremaju svakoga dana za sve učenike, privukli djecu u škole. A kroz predavanja su ih naučili važnosti školovanja.

„Lijep je osjećaj kada vidimo da smo uspjeli đacima usaditi osjećaj odgovornosti, spremnosti praćenja školskoga programa i svakodnevnog dolaska u školu u isto vrijeme. Oni su usmenom predajom utjecali na svoje roditelje i društvo se polako, ali sigurno razvija. Danas mladi imaju jaku želju za osobnim razvojem, razvojem škole, njihovih obitelji i okolice“, ustvrdio je naš domaćin.

Inače, župa Kivumu jako je mala. Smještena je na oko 60 kvadratnih kilometara, a u njoj živi čak 30.000 stanovnika. Usporedbe radi, u slavonskim općinama na toj površini živi oko 2.500 ljudi. To je odgovor zašto su Ruanđani gladni, iako imaju savršenu klimu s dva proljeća i dva ljeta u godini, što im omogućava dvije žetve godišnje. Previše je ljudi, premalo je zemlje...

Oko 70 posto stanovništva u župi Kivumu mlađe je od 25 godina, a školovanje im je jedini potencijalni izlaz iz siromaštva.

Tri osnovne škole u župi broje 5.000 učenika i svake godine osnovnoškolsko obrazovanje, koje traje šest godina, završava 500 do 600 učenika. Za većinu je srednja škola, koja traje također šest godina, daleki san, jer srednjoškolsko obrazovanje se naplaćuje što si većina Ruanđana ne može priuštiti.

Naime, jedna godina u srednjoj školi plaća se oko 200 do 300 eura, dok radnik u nadnici, od čega većina starijih mještana župe Kivumu preživljava, jer nisu imali priliku završiti školu, za cjelodnevni rad u polju dobije 0,7 eura ili 5 kuna!

Budući da im roditelji ne mogu plaćati daljnje školovanje, svake godine 500 do 600 djece iz župe, nakon što završe osnovnu školu, sa oko 14 ili 15 godina ostaju kod kuće – gladni, neškolovani, bez posla i bilo kakve perspektive. Nažalost, to rezultira velikim postotkom kriminala, jer mnogi su prisiljeni krasti da bi preživjeli.

Pa opet, riječ je o siromašnom, ali prekrasnom narodu punom života, koji bi nas sve mogao naučiti smislu života, jer unatoč svim životnim nedaćama oni su sretni i nasmiješeni.

Danas djeca Kivumua ne traže milostinju, nego pravo na školovanje, znanje i perspektivu. Cilj fratara je izgraditi srednju školu koja bi za svu djecu iz Kivumua bila besplatna. Svi mi i malim odricanjem možemo im pomoći te tako možemo svi zajedno ostvariti fra Vjekin san.

 

Knjiga 'Naš čo'ek u Africi'Kupnjom knjige pomažete izgradnju srednje škole!

A knjiga će vam ostati kao trajno sjećanje na vašu donaciju. Naručite knjigu, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua dobiju školu u kojoj će i oni moći naučiti mnogo toga...Kako do knjige?

Centar Otac Vjeko

copyright © 2005-2017 vjeko-rwanda.info • Sva prava pridržana • Koncept, izrada i održavanje portala: Edvard Skejić