Kako je narod Kivumua jako siromašan i jednostavan, fratri pokušavaju da se približe njima što je moguće bliže. Idu kopati s njima, nositi vodu i drva za kuhanje. U početku, za narod je to bilo kao šok ali su polagano prihvatili taj način života i bili zahvalni da bijeli čovjek može raditi kao i oni. Braća (fratri), a posebno fra Vjeko Ćurić, su pokušavali da nađu posao za ovaj siromašni narod. Organizirao je razne udruge kao: pekare, magazine za grah, grašak, sirak te otvarao razne prodavaonice za te udruge.

1. studenog 1990. počinje rat u Ruandi. 6. travnja 1994. avion predsjednika je oboren te počinje pokolj u Ruandi. Svi fratri osim fra Vjeke napuštaju Ruandu. U to vrijeme je ubijen fra George Gashugi. Fra Vjeko izvodi i klarise iz Ruande. Odvodi ih u Burundi i iznajmljuje avion te one odlaze u Ugandu. Fra Giacomo Bini, u to vrijeme provincijal, pomaže financijski u evakuaciji.

Fra Vjeko je ostao u Ruandi i stalno je dovozio hranu iz Bujumbure (Burundi) u Ruandu. Aimable Gatete (Fra Vjeko ga prevozi iz Ruande u Burundi ispod kamiona) je bio odgovoran kupovati hranu i spremati novi konvoj.

Poslije rata fra Vjeko postaje odgovoran za biskupski Caritas i ekonom biskupije. Organizira popravke razorenih kuća, te uspijeva popraviti i sagraditi negdje oko 14.000 kuća do svoje prerane smrti.

Prije pokolja i svoje smrti fra Vjeko je planio sagraditi srednju školu za mlade iz Kivumu-a. Zemlja mu je bila data od biskupije. Poslije pokolja on je dao zemlju za povratnike i tako nije više imao zemlju za sagraditi školu.

U spomen fra Vjeke Ćurića frati grade školu za mlade iz Kivumu-a što mu je za života i bila želja. Postoji još jedna zajednica naših fratara u drugom dijelu Ruande po imenu Butare-Mbazi. Oni žive i djeluju na isti način kao i mi.