U kolovozu 2002. godine izišla je knjiga pod naslovom "Priznanje za hrabrost" koju je izdala udruga Afrička Prava, a u kojoj je opisano 19 osoba koje su neizmjerno izgarale kako bi se što više naroda spasilo u vrijeme pokolja u Ruandi. Pokolj je trajao samo tri mjeseca i pretpostavlja se da je pobijeno negdje oko 800.000 – 1.000.000 osoba. U knjizi se uglavnom iznose svjedočanstva osoba koje su poznavale fra Vjeku Ćurića. Knjiga je pisana u vrlo jednostavnom stilu i vrlo jednostavnim jezikom.

Otac Vjeko Ćurić, svećenik

Kratki navodi svjedoka i osoba koje su poznavale fra Vjeku:

"Vjeko je bio vrlo velikodušan čovjek. To je bio razlog da su svi iz okolnih mjesta išli u njegovu župu kada je počeo pokolj. Redovito je posjećivao izbjeglice u Kabgayu (sjedište biskupije) i tješio ih u suočavanju sa smrću. Nije pobjegao kao drugi stranci. On je ostao uz svoje župljane. U vrećama je prokrijumčario puno osoba za Burundi. Bio je kao član obitelji. Bit ćemo mu uvijek zahvalni i molimo za njega. Voljeli bi da vlada nastavi istragu o njegovoj smrti, koja je bila i ostala težak udarac za nas“.

Kada je pokolj počeo u Kivumu, narod je tražio pomoć od Vjeke. Ovaj svećenik, stranac, živio je u ovome mjestu više od deset godina, i sve to vrijeme radio je na razvitku ovoga mjesta. Njegovi su ga župljani veoma voljeli. Njegova odluka da ostane u Ruandi u vrijeme pokolja stavila ga je u srce ove zajednice i ove države. Kada su drugi stranci evakuirani, fra Vjeko je stao uz narod Kivumua u najgorim i najtežim trenutcima njihova života. On je činio sve moguće da ih opskrbi hranom i lijekovima te im pomagao da pobjegnu i izbjegnu smrt.

Fra Vjeko je stalno osuđivao nasilje i stalno je propovijedao o miru i jedinstvu u vrijeme pokolja. To je i bio razlog da mu je organizacija Interamwe (koljači) više puta prijetila smrću. Nakon rata on pomaže izgradnji i popravku kuća pripadnicima plemena i Tutsi i Hutu (u ratu dvije zaraćene strane). Ove kuće još uvijek postoje u Ruandi, ali nažalost, ovaj svećenik nije više među živima. Njega su 31. siječnja 1998. u Kigaliju ubili nepoznati ubojice. Narod Kivumua i Ruande osjeća se ojađenim i ožalošćenim njegovim gubitkom. On je bio velikodušan i osjećajan čovjek. Čovjek koji je dirnuo srca i živote ljudi oko sebe i obogatio ih ljudskošću.

Dobrodošlica izbjeglicama

Claver Ndahayo, tajnik župe, je upoznao fra Vjeku 1983., kada je ovaj nadgledao gradnju župne crkve. Od samoga početka, kaže on, Vjeko je uvijek pomagao siromašne i siročad. On je pomogao siromašnima da sa svojim siromaštvom otvore udrugu i na taj način pomognu sami sebi. „On je imao i siročad koja su živjela s njim u samostanu. Vjeko je izgradio školu i veliki dispanzer (ambulanta) za našu župu. On je pomagao oba plemena: Hutu i Tutsi“.

Kada je počeo pokolj, Vjekino stajalište nije iznenadilo Clavera. „Nije pobjegao kao drugi stranci. Ostao je sa svojim župljanima. Kada su izbjeglice iz Kigalija stigle u Kivumu, Vjeko je plaćao župljane da spremaju hranu za njih. On je bio jedini koji se sav predao u pomaganju ovih izbjeglica do zadnjega dana“.

Oswald Ngendahimana je radio kao kuhar (i još je uvijek) u župi i svjedok je fra Vjekinih napora da pomogne onima čiji je život bio u opasnosti 1994. godine. Veliki broj izbjeglica stiže u župu 12. travnja pa nadalje. „Većina izbjeglica je bila iz Kigalija i okolnih mjesta. Prolazili su kroz Kivumu na putu za Kabgayi. Vjeko ih je sve prihvaćao i smještao u župu i osnovnu školu. Neke obitelji su stanovale u samostanu. Vjeko me je postavio odgovornim za njihove potrebe. Jedna od takvih obitelji je bila i cijela obitelj Luise Kayibanda koja je radila za Radio Ruanda te Nsinga, Aimable Gatete i Emmanuel koji je radio za SORAS (osiguravajući zavod) s njihovim obiteljima“.

Drugi su svećenici napustili Ruandu i otišli u Burundi. Samostan je bio prepun izbjeglicama. Vidjevši što se događa i osjećajući opasnost, Esperance Mujawamariya ostavlja kuću i pridružuje se ostalim izbjeglicama u župi. „Pokolj u Gitarami nije počeo odmah nakon Habyarimanine (predsjednik Rwande) smrti. Prvo je počeo u Kigaliju i polako se proširio u okolna mjesta; Runda i Taba. Polako napetost je rasla i ovdje u Kivumuu. Stvorilo se ozračje obostrane sumnje i narod se tako podijelio u manje skupine. Ovo je stvorilo veliki strah u nama te nas je taj strah odveo fra Vjeki da kod njega tražimo zaštitu. On nas je primio otvorena srca i duše, a većina od nas je bila uključena u njegove socijalne projekte u župi. Našao je osobe koje su kuhale za nas. Bilo nas je negdje oko 150 i nismo u čemu oskudijevali“.

Eulade Mugwiza je iz Kivumua i poznaje Vjeku od samog početka, od njegova dolaska u Ruandu. Kao i mnogi drugi, i on je podvukao kako je Vjeko činio sve za razvoj ovoga kraja, uključujući i veliki dispanzer. On napominje da je najveći broj izbjeglica u Kivumu bio iz okolice Kigalija i samoga Kigalija, gdje je pokolj bio u punoj snazi. Većina njih je došla jer su čuli za Vjekinu velikodušnost. „Oni su nas pitali za put za Kivumu jer su čuli da Vjeko evakuira narod za Kabgayi. Oni su se bojali barikada između Kivumua i Kabgayia, a Vjeko nije imao nikakvih problema proći kroz barikade“.

U vrijeme najvećeg pokolja Vjeko je redovito imao svete mise i stalno je molio ljude da ne sudjeluju u nasilju. Eulade kaže da je on osudio Interahamwe i molio je ljude da stvaraju mir. Uvijek je bio u obrani izbjeglica, i on spominje Vjekinu taktiku kako je uspijevao držati Interahamwe na razmaku. Od vremena do vremena Interahamwe su dolazile i napadale Vjeku. Ali oni su htjeli novce. Kad god bi oni došli, fra Vjeko bi pucao u zrak i oni bi se razbježali. Jednoga je dana on pozvao pomoć. Kada je vidio da nitko ne dolazi, popeo se na kat i opalio te su se ovi razbježali na sve strane.

Eugenie Mafure govori o fra Vjekinoj toploj dobrodošlici kad su stigli u Kivumu iz okolice Kigalija. Ona pretpostavlja da je bilo negdje oko 100 Tutsija. Ostali su u župi i kažu: Vjeko nas je hranio i davao nam potrebno.

Jean Kanani, 80 godišnjak, Esperancin svekar, hvali Vijeku i njegove sve moguće pokušaje da spasi sve osobe koje su bile u opasnosti u vrijeme pokolja. Jean je prespavao noć u žbunju kada je počinjen pokolj nad osobama koje su bile u školi. Sljedeće jutro on je otišao u župu. „Navečer sam došao do fra Vjeke i ondje sam našao svoga sina Josepha i njegovu ženu Esperancu. Poslije pozdrava nam je rekao: Budite spremni da se branite sami ja moram ove ranjene voziti u Kabgay“.

Marguerite Mukangagi Jeanova kćerka. Ona je došla u župu da se spoji sa ostalim iz obitelji kada su Interahamwe u njezinu mjestu počeli potragu za Tutsiima. Ona je odlučila napustiti kuću 23. travnja oko 3:00 h. poslije podne kada su Interahamwe došli u njezinu kuću i ubili joj brata Innocenta Nizeyimana. Ona je preživjela progon i osudu Tutsija 1973. godine i znala je da je ovo „stvarnost pokolja“. Te se noći ona sakrila kod susjeda Hutua a sljedeći dan se sakrivala po žbunju sa djecom. Interahamwe su ih pronašli i „premlatili ih gotovo nasmrt“. Jedan od njih ju je prepoznao u uspio uvjeriti ostale da ih ostave na miru. Tako je cijela obitelj dopješačila do Kivumua. „Djeca su pozdravila Vijeku i ispričali mu kako su nas Interahamwe isprebijali. Vjeko nas je uveo unutra i nahranio nas“.

Potraga za preživjelim

S nekim izuzecima, kao što je selo Runda, masovno ubijanje Tutsia nije počelo u općini Gitarama do 18. 4. (masakr je počeo 7. 4), kada je predsjednik općine imao sastanak sa svim predsjednicima sela i naredio im da počnu s masakrom, kao i u ostalim općinama Ruande. U nekim dijelovima općine pokolji su počeli navečer 18-og a u drugim dijelovima je počeo u zoru 19. travnja. U Kivumuu su počele kružiti priče da će Interahamwe ubrzo napasti župu. Fra Vjeko je odlučio prebaciti izbjeglice u osnovnu školu u Musengo. On je također odveo Esperance, njezina muža i djecu u školu. No oni su se bojali da bi i škola mogla biti meta ubojica pa su odlučili sakriti se u žbunju.

Instikt ih nije prevario, a izbjeglice koje su bile u školi bile su pobijene sljedećeg dana. „Iz žbunja gdje smo bili sakriveni vidjeli smo kako Inhershamwe ubijaju našu braću i sestre u podne 19-og. travnja“. Eugenie donosi svjedočanstvo o Vjekinom nastojanju oko ovih bijednika. „Mrtva tijela fra Vjeko je odvezao u Kabgay da se sahrane a ranjene i preživjele je odvezao u bolnicu u Kabgayi“.