Kada je shvatio kakva opasnost prijeti izbjeglicama u Kivumuu, fra Vjeko ih je počeo prebacivati u Kabgay. Prebacivanje je počelo 15. travnja i on je to činio svakodnevno više puta jer se nadao da izbjeglice imaju više šanse da prežive u Kabgayu. Oswald je bio odgovoran za ostale izbjeglice u Kivumuu u vrijeme njegove odsutnosti. „Fra Vjeko je otišao u Cyakabiri (mjesto 4 km od Kivumua na putu za Kabgay) na pregovor s Interahamwe. Prije nego što će poći, rekao mi je da posebno pazim na četiri obitelji koje su bile u samostanu i da budem spreman pokazati im put u Kabgay. Većina od njih je bila iz Kigalija i nisu znali zaobilazne puteljke za Kabgay. Ja sam stalno nadgledao kretanja Interahamwe“.

U međuvremenu je fra Vjeko išao mnogo puta u Bujumburu (glavni grad susjednog Burundija) radi dovlačenja hrane za izbjeglice u Kivumuu i Kabgayu. Prije odlaska rekao bi mi: „Čini sve moguće da spasiš živote ovih ljudi. Ako vidiš da Interahamwe prijete, reci im da bježe na vrijeme“. Ova putovanja u Burundi su u isto vrijeme iskorištena za prebacivanje velikog broja Tutsija iz Ruande u Burundi.

Fra Vjeko bi se vratio navečer iz Burundija, istovario kamione i vraćao bi se sljedećeg jutro za Burundi. Uvijek bi uzimao određeni broj osoba sa sobom. Jedan od njih je Aimable Gatete koji sada živi u Kigaliju. Poslije pokolja u školi pojačana su nastojanja oko prebacivanja izbjeglica. Oswald je pomogao Luise Kayibanda i njezinoj obitelji, koji su bili u župi dva tjedna, da odu u Kabgayi.

„Vjeko me je zamolio da im pokažem put za Kabgayi. Zamolio me je da pazim na njih i da im pomognem na putu za Kabgay. Nije želio da često bude viđen na barikadama. On je svakodnevno putovao kroz ove barikade. Proveli smo noć u žbunju. Oko 4 sata ujutro rekao sam Luisenoj obitelji da me prate. Nismo išli glavnim putem već zaobilaznicama. Pokazao sam im put do Kabgaya i vratio se u Kivumu. Stigli su u Kabgay bez problema. Nekoliko dana poslije pada Kabgayia Luise Kayibanda je govorila na Radio Muhabura (radio RPF, vojska sadašnje vlade). Ona je opisala kako je stigla s obitelji u Kabgay i zahvalila fra Vjeki i meni što smo im spasili živote“.

„Ja sam ostao sa dvjema preostalim obiteljima u samostanu do pada Gitarame (grad-općina 7 km od Kivumua na putu za Kabgayi, Gitarama-Kabgay 4 km.) početkom lipnja. Napustili smo Kivumu 8. lipnja. Oni su otišli za Kigali sa ostalim Hutu izbjeglicama koje su naišle iz Gitarame. Ne znam što im se dogodilo poslije toga, jedino znam da su preživjeli. Kad sam napustio Kivumu, Vjeko je bio u Burundiju. Vratio se poslije dva ili tri tjedna“.

Esperance kaže da su poslije tjedan dana provedenog u žbunju s obitelji gotovo pomrli od gladi. Odlučili su napustiti žbunje i otići u Kabgay. Ondje su susreli fra Vjeku koji je bio jedini koji je pomagao izbjeglicama. „Našli smo fra Vjeku kako dijeli hranu izbjeglicama. Bio je presretan kada nas je vidio žive jer je mislio da smo mrtvi. Odmah nam je dao hranu“.

„Hranu u Kabgayi dovozio je vozač iz župe Kivumu François u kamionu Daihatsu a Vjeko ga je pratio u drugom autu. On je bio jedini svećenik koji nas je posjetio prije pada Gitarame. Nismo imali pojma gdje su bili drugi svećenici. Molio je redovnice iz Kivumua da dođu i da nam pomognu jer smo pobolijevali. Sestre iz Kabgaya nam nikada nisu prišle osim kada nas je Vjeko odveo u bolnicu“.

Vjeko se služio različitim inteligentnim idejama da prebaci Tutsije iz Kivumua, prepričava Esperance. „On je prokrijumčario neke osobe za Burundi u vrećama. U te spada i njegov radnik Aimable Gatete, Gateteova sestra i mnogi drugi. Ponekada, kada je putovao s praznim kamionima, nalazili smoTutsije iz raznih dijelove Ruande u vrećama. On je to činio da bi lakše prolazio kroz barikade. Nekima bi zakvačio bocu s infuzijom da izgledaju bolesni. Ako bi ga tko ustavio, on bi im rekao da vozi ozbiljno bolesne u bolnicu. Tutsima se savjetovalo da idu njemu u Kivumu i on ih je odmah vozio u Kabgayi jer ni u Kivumu nije bilo sigurno. Razlog što ih je vozio u Kabgayi je što nije želio da budu ubijeni ili sasječeni u Kivumuu“.

„Našao je Ncogozainu suprugu na umoru s djetetom koje je ležalo do nje. Odvezao ih je u Kabgay. Majka je čudesno ozdravila i živa je još i danas. Živi s mužem i djetetom“. „Mi smo ostali u Kabgayu do 2. lipnja, kada je RPF okupirao Gitaramu i prebacio nas u Bugeserau“. Jean i njegova obitelj na putu za Kabgay naletjeli su na Interahamwe. U Kabgayu je vidio Vjeku kako dovodi druge Tutsije na sigurno i čuo je za prijetnje Vjeki zato što pomaže Tutsijima.

„Fra Vjeko nas je često posjećivao u Kabgayu. U vrijeme pokolja on je vrlo često dovozio Tutsije na sigurno u Kabgay. Mnogi od njih su bili ranjeni i on ih je skupljao na putu između Kivumua i Kabgaya“. „U početku on je koristio „kombi taxi“ koji je iznajmio da bi mogao prebacivati Tutsije. Poslije je koristio svoj auto u strahu da bi Interahamve mogli oteti kombi. Kada se situacija zakomplicirala, on je na autu imao bijelu zastavu kao znak da prevozi mrtva tijela i ranjene“. „Pri kraju pokolja imao je sreće. Povezao se s bijelcima koji su radili za Međunarodni Crveni Križ i mogao je prebacivati Tutsije u njihovim kamionima. Viđali smo ga često u Kabgayu“.

Eugenie je isto znala o Vjekinim dolascima u Kabgayi. Ona govori o djetetu koje je Vjeko spasio. „Vjeko je bio vrlo velikodušan čovjek. To je bio razlog da su svi iz okolnih mjesta išli u njegovu župu kad je počeo pokolj. Vjeko bi ih prebacio u Kabgayi. Ne znam koji je put koristio, niti kako je uspijevao prebaciti ih za Kabgay u takvom metežu. Znam da je koristio ambulantu. Često je putovao noću.

Vjeko je činio puno više od evakuacije Tutsija iz Kivumua. Sve izbjeglice iz Kabgaya trebaju biti zahvalni samo Vjeki za svoje živote. On ih je opskrbljivao hranom, vodom, drvima da su mogli kuhati i svim što im je bilo potrebno. Vjeko je bio jedini svećenik koji je činio sve da bi pomogao ovim izbjeglicama. On ih je često posjećivao često i u suočenju sa smrću. Ne znam gdje je nabavljao hranu koju je davao Tutsima. Viđala sam župni auto svaki dan kako dolazi i odlazi. Mislim da su mu i drugi pomagali. On je hranio izbjeglice do zadnjega dana“.

„Vjeko je običavao ići od kuće do kuće skupljajući ranjene i vozio ih je u kabgaysku bolnicu. Jedno od ranjenih je bilo i Ncogozaino dojenče“. Marguerite se skrivala u kući jednoga Hutua gdje je čula kako Interahamwe prigovaraju o fra Vjekinoj evakuaciji Tutsija. Ona je došla u Kabgay 18. svibnja, gdje je ponovno susrela fra Vjeku. „Fra Vjeko nas je molio da idemo u Kabgayi. Napustila sam Kivumu 25. travnja, a stigla u Kabgay 18. svibnja. Za vrijeme moga putovanja za Kabgay napisala sam mu pismo. Na nesreću, čovjek koji je imao pismo nije našao Vjeku. Čula sam što je sve radio na barikadama s militantima. Oni su govorili kao: „Taj Vjeko, držali smo ga da kleči satima“.

Militant (interahamwe) „sotona“ prijetio je da će ubiti Vjeku jer je prebacivao Tutsije. „Vidjela sam Vjeku nekoliko dana poslije moga dolaska u Kabgay. Bio je s jednim radnikom iz Crvenog križa i došao je provjeriti nas životni standard. On je bio odgovoran za hranu i druge potrepštine izbjeglica“.

„Vjeko se nije ustručavao pomoći nam prije, u vrijeme i poslije pokolja. Sjećat ćemo se uvijek njegove dobrote i ljubavi. Nedostaje nam. Drugi stranci su napustili Ruandu a on nije. To mu služi na čast. Bit ćemo mu uvijek zahvalni i molimo za njega“.

Esperance Mujawamariya kaže da je fra Vjeko pomagao svima u župi Kivumu u vrijeme svoga župnikovanja. Ona mu zbog toga odaje priznanje. „Poznavala sam Vjeku od 1990, još kada je bio župnik u Kivumuu. Dobro je poznat zbog svoga dobrog rada. Osnivao je mnoga udruženja da bi pomogao siromašnima. Bila su to različita udruženja: za mlade, muškarce i žene; posebno u uzgoju žitarica i uzgoju životinja te u stolarstvu i zidarstvu. On je organizirao silose u koje je pohranjivao ljetinu (koju je otkupljivao od župljana) i kasnije jeftino prodavao siromašnima. Svi strojevi koji su se koristili kupio je i održavao fra Vjeko. On je dobivao novce iz Europe da bi mogao voditi ove projekte“.

„Svatko je mogao ući u ove udruge; članovi su bili iz oba plemena. Kada je bilo previše onih koji su željeli ući u udrugu, fra Vjeko je davao prioritet siromašnima, tako da bi oni mogli pomagati sami sebi. On je bio velikodušan čovjek i plaćao je školarinu našoj djeci. Neka od ove djece su ubijena u vrijeme pokolja. On je želio i činio sve za gospodarski razvitak u našoj okolici“.

„Kada je počeo pokolj, fra Vjeko je činio sve da bi spasio pučanstvo oko sebe“.

„Vratili smo se kući nakon pokolja i našli smo fra Vjeku samoga u župi. On nam je ponovno pomogao. On je osnovao udrugu da bi pomogao udovicama i drugim siromašnim da sade i uzgajaju razne usjeve, krave i koze…“.

„Doveo je neke Europljane iz Kigalija da fotografiraju porušene kuće prije nego što ih je počeo popravljati. To je rezultiralo da su sve kuće preživjelih bile popravljene. On je također napravio kuće za Hutue beskućnike. Potpuno se predao za nas. On je pomogao i vladi da proširi zatvor u Gitarami jer je zatvor bio premalen, a i zatvorenike je hranio“.

„Kriminalci su ga ubili 31. siječnja 1998. Ne znamo još tko ga je ubio. Neka mu Bog podari vječni mir. Voljeli bismo da vlada pronađe razlog i krivce za Vjekinu smrt. To je bio strašan udarac za nas. On je učinio puno toga korisnog za nas, ne samo ovdje u Kivumuu, nego i u cijeloj Ruandi“.

Oswald se vratio iz izbjeglištva iz Konga (tadašnji Zair) 1996. godine. Našao je Vjeku kako nastavlja s punim elanom popravljati kuće za udovice i one koji su preživjeli. „Fra Vjeko je bio hrabar čovjek. Vrlo mali broj ljudi bi bilo sposobno raditi tako u takvoj situaciji. Vjeko je bio neizmjerno dobar i velikodušan čovjek. On je volio svakoga i svatko je volio njega. On je pomagao i Hutue i Tutsije“.

Eulade se slaže da je ovaj svećenik bio motiviran željom da vidi napredovanje u razvitku župljana bez razlike kojem plemenu pripadaju. „Vjeko se nije čuvao kako bi spasio Tutsije u vrijeme pokolja. Vratio se u Kivumu kada je pokolj završio i počeo pomagati preživjelima da poprave svoje kuće. Davao je hranu, odjeću i alat za poljoprivredu siromašnima ne praveći razliku između Hutua i Tutsija“.

Marguerite je jedna od preživjelih koja je primila svu pomoć od Vjeke kada se je vratila u Kivumu nakon pokolja. „On mi je osobno pomogao. Dao mi je dvije vunene deke, rižu, i brašno da bih mogla prehraniti djecu i obitelj. Pomagao je sve bez obzira kojemu su plemenu pripadali“.

Što se tiče Vjeke, Jean kaže da ga je svatko „držao članom obitelji“ jer je on tretirao sve osobe s dobrotom i razumijevanjem.

„Poznavao sam fra Vjeku od samoga dolaska u Ruandu. On je tada vrlo slabo govorio Kinya-rwanda (lokalni jezik). Poslije nekoliko godina on ga govori kao Ruanđanin. Razlog je u tome što je on bio dobar svećenik koji je uživao razgovarati sa svojim župljanima. Svi su ga voljeli. Što se tiče njega, svi su mu ljudi bili isti, bez razlike na pleme. Kako je pomogao Tutsijiima da poprave svoje domove, tako je pomagao da se popravi zatvor i hranio je zatvorenike te pomagao i hranio njihove obitelji“.

„U ocu Vjeki kaže Claver da je narod Gitarame vidio u njemu dvoje; nešto uobičajeno i kuražno“. Potreseni njegovom smrću, oni bi željeli znati tko ga je ubio. „Mi molimo biskupiju i vladu da pronađu ubojice. U međuvremenu stalno mislimo na njega. Svake godine komemoriramo godišnjicu njegove smrti“.

Eugenie ima veliko poštovanje prema Vjeki. Sama činjenica da je on ostao kako bi pomogao Ruanđanima, dok su drugi stranci napustili zemlju daje mu posebno mjesto u njezinu srcu. „On je pomagao siromašnima i nakon pokolja. On nas nije napustio, nije se vratio u Europu. Umjesto toga on je pomagao Ruanđanima da poprave svoje kuće i osnovao je udrugu udovica u Kivumuu kako bi mogle nešto zaraditi i prehranjivati obitelji“.

„Mislim da su Vjeku ubile osobe koje su bile ljubomorne na Vjekinu dobrotu i velikodušnost. Molim za njega. Možda ćemo se ponovno susresti jednoga dana. Vlada bi trebala ispitati uzrok njegove smrti. Trebalo bi naći razlog i odgovorne koji su ga ubili“.

„Od Vjekine smrti Kivumu ide nizbrdo što se tiče razvoja. U njegovo vrijeme imali smo zaposlenje, imali smo dosta novaca. Sada smo siromašni. Nikada ga nećemo zaboraviti, on nam je pomagao u teškim vremenima“.