Sinoć smo slavili. Ponovno ćemo imati električnu energiju za svjetlo i mašine. Konačno smo dobili novi agregat pa smo ga „malo zaljevali“. U Kivumu-u nemamo električne energije i zato smo primorani koristiti agregat kako bismo mogli koristiti mašine u školi, imati struju u dispanzeru, crkvi, dva samostana sestara, našem samostanu i ostale zgrade u okolici. Do prošle godine smo koristili agregat koji je fra Vjeko instalirao 1992 god. Godine čine svoje pa se pokvario. Sve smo pokušavali ali nismo uspjeli naći rezervne dijelove za popravak. Engleske je proizodnje još iz 1982. Kada se pokvario pokušavali smo naći financijska sredstva za kupnju novoga. Hrvati iz Kanade i Australije su bili velika srca i pomogli nam kako bismo ostvarili naš san.

Agregati u Ruandi su jako skupi. Odlučili smo se otići u susjednu državu Ugandu, gdje su cijene i do tri puta manje. Na povratku na granici je bila druga priča....birokracija i ostale formalnosti...tako da je mašina provela više od dva mjeseca na carinu u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Ruanda je u Istočno-Afričkoj uniji što znači da ne bismo trebali plaćati takse ali Ruanda ima druge zakone... Na koncu smo platiti za sve dažbine skoro u visini koliko je koštao agregat. Dobra vijest je da nas je koštao puno manje od cijene koju bi platili u Ruandi.

I konačno je stigao „kući“. Slijedeći izazov je bio kako ga staviti u prostoriju iz koje će „galamiti“. Stari agregat je bio manji a također i vrata tako da smo morali izbiti štok i obiti okolo kako bismo ga mogli unijeti. Na koncu smo spremni da nastavimo „punom parom“. Sretni smo da ćemo moći čuti „riku“ ponovnog starta mašine, imat ćemo struju da imamo svjetlo, đaci će moći gledati video kasete sa školskim programima i druge vrste, čut će se ponovno brujanje mašina u školi, u dispanzeru će biti lakše a čut će se i pjesme s naših radio prijemnika. Zahvalni smo svim onima koji su nam pomogli, život je ljepši i sretni smo ćuti galamu našeg „novog prijatelja“.