Uvod

Po nacionalnosti sam kanadjanka i živim u Calgariju, provincija Alberta. U zadnjih desetak godina sam dosta radila u Africi pomažući dva projekta u krojenju i šivanju; jedan u Ugandi, projekt sv. Franje, općina Mbarara a drugi u Ruandi, škola Otac Vjeko u selu Kivumu nedaleko od grada Gitarame. Napisala sam programe za obe škole i još uvijek ih pomažem. Sada pomažem učitelje kako učiti i poboljšati programe. Trenutno najviše radim na tome da skupimo što više knjiga i ostalih potrebnih materijala kako bi napravili biblioteku. Radim ovaj posao od 1996. kao volonter te idem u Afriku toliko često koliko si mogu priuštiti, financijski. (klikni na sliku za povećanje i opis)

Ideja se rodila ove godine u siječnju, zašto ne pružiti mogućnost nekom od učitelja iz škole Otac Vjeko da dođe u Kanadu u školu mode i dizajniranja u Olds-u, provincija Alberta. Razlog dolaska u Kanadu je pružiti mogućnost jednom od učitelja da vidi način učenja u Olds-u. Kako učitelji u ovoj školi uče i na taj način kada se vrati nazad u Ruandu da radi s drugim učiteljima u školi Otac Vjeko kado bi poboljšali standard učenja. I tako sam ja pristupila koledžu u Olds-u i iznenadila sam se na velikoj dobrodošlici i interesu za suradnju od podpredsjednika za studije u koledžu i ravnateljicom odjela mode i dizajniranja.

I tako smo se odlučili za Joseph-a Nziroreru koji je učitelj u školi Otac Vjeko od 2004. U kratko vrijeme smo pripremili potrebne dokumente i on je već pred kraj veljače bio na putu za Kanadu.

Nesto o Joseph-u Nziroreri

Joseph ima 29 godina. Nije imao lako djetinjstvo. Kao dijete je obolio od polija i sada hoda uz pomoć štaka. 1983, kada je imao tri godine, umire mu otac. Ipak je završio osnovnu školu uz pomoć, fratra, fra Vjeke Ćurića. Za vrijeme školovanja boravio je u franjevačkom samostanu u Kivumu-u sa još sedmoricom dječaka sličnih bolesti.

1993. godine Joseph završava osnovmu školu i vraća se u rodno selo, Kagano Nyamasheke, u općini Cyangugu na jugo-zapadu Ruande. 1994. u vrijeme pokolja u Ruandi njegova majka je masakrirana jer je bila iz plemena Tutsi. U to vrijeme Joseph je bio dječak od 15 godina. Poslije rata on se ponovno vraća u Kivume da traži pomoć od fra Vjeke kako bi mogao kupiti novu protezu za nogu i štake. Poslije toga je bio posvojen od fratarskog kuhara koji i danas radi u samostanu.

1998. fra Vjeko, koji mu je pomagao, je ubijen u Kigaliju. Ubrzo poslije fra Vjekine smrti fratri otvaraju školu Otac Vjeko, u spomen fra Vjeki koji je cijeli svoj svećenički život proveo u Ruandi pomažući ovom siromašnom puku. Škola nije imala nikakvog programa a u isto vrijeme imali su jako malo potrebnih materijala, alata i mašina. Nakon završene škole koja je trajala dvije godine Joseph radi kao krojač u gradu Gitarami. 2003 fra Ivica Perić je premješten iz Ugande i poslan u Ruandu da poboljša standard škole, 2004. on poziva Josepha da bude jedan od učitelja u školi. 2005 poslan je u Ugandu u školu sv. Franje u Mbarari i to je bilo prvi put da sam ga srela budući da sam i ja tada bila u Ugandi. Kada sam ga upoznala bila sam pozitivno iznenađena njegovom željom za učenjem i ponašanje a i vidjelo se da on dosta obećava.

2006. opet susrećem Joseph-a u Runadi gdje sam ponovno došla da radim na razvoju programa. Bila sam impresionirana Joseph-ovom lojalnošću školi i radnom etikom. Ulagao je dosta u poučavanju i pomaganju đacima te je uvijek bio spreman ispuniti zadatke koje sam mu zadavala.

(nastavlja se)