Moje ime je Munyuraba Jean Marry Vianny i redovni sam učenik druge godine Centra za formaciju mladih Otac Vjeko u građevinskom sektoru. Došao sam u ovdje u školu iz razloga što sam bio nezaposlen. Najviše vremena sam provodio kopajući na poljima i radeći neke kućne poslove. Naša obitelj nema dovoljno zemlje da bi mogla živjeti od toga, tako da smo preživljavali kopajući na poljima kako bi smo nešto novca uspjeli donijeti doma. Ja sam bio snažan mladić ali bez nade i budućnosti. Jednog dana sam dobio vijest da u Kivumu ima zanatska srednja škola koja pomaže mladima da se obrazuju i da steknu bolju budućnost.

Naravno odmah sam  poželio pridružiti se tim mladima. No prvo sam morao razgovarti sa svojim roditeljima oko toga kako bi ja želio pridružiti se toj školi. Moji roditelji su tu vidjeli puno problema i postavili neka pitanja kao, tko će platiti školu? Ako smo to mi, kako? Ako nas ostaviš, tko će nam pomoći oko kućanski poslova? A kao najmlađi u obitelji imao sam dosta posla u kući. No na kraju je bio zajednički zaključak da ja ipak trebam ići u školu i završiti zanat za zidara.

Po dolasku u školu moj život se počeo odvijati jako dobro. Imali smo dosta vremena za posjete svojim roditeljima te u sklapanju novih prijateljstava. Iako je školarina bila jako mala za platiti, nije bilo lako nabaviti taj novac. No moji roditelji su došli u školu kako bi našli neki lakši način za plaćanje školarine, tako da sam ja uspio nastaviti drugu godinu školovanja.

Ja učim teoriju i praksu, zatim matematiku, francuski jezik i vjeronauk. S ovim što učim u školi ja se nadam da ću biti puno spremniji za moj život u budućnosti. Ja sam jako zadovoljan sa radom u školi, posebno s predavanjem, odnosima između osoblja i učenika, i sa čistoćom u školskom dvorištu.

Draga braćo i sestre koji čitate moje pismo puno vam hvala i dobrodošli ste u naš centar za formaciju mladih Otac Vjeko.