U kolovozu 2002. godine izišla je knjiga pod naslovom "Priznanje za hrabrost" koju je izdala udruga Afrička Prava, a u kojoj je opisano 19 osoba koje su neizmjerno izgarale kako bi se što više naroda spasilo u vrijeme pokolja u Ruandi. Pokolj je trajao samo tri mjeseca i pretpostavlja se da je pobijeno negdje oko 800.000 – 1.000.000 osoba. U knjizi se uglavnom iznose svjedočanstva osoba koje su poznavale fra Vjeku Ćurića. Knjiga je pisana u vrlo jednostavnom stilu i vrlo jednostavnim jezikom.

Kada je shvatio kakva opasnost prijeti izbjeglicama u Kivumuu, fra Vjeko ih je počeo prebacivati u Kabgay. Prebacivanje je počelo 15. travnja i on je to činio svakodnevno više puta jer se nadao da izbjeglice imaju više šanse da prežive u Kabgayu. Oswald je bio odgovoran za ostale izbjeglice u Kivumuu u vrijeme njegove odsutnosti. „Fra Vjeko je otišao u Cyakabiri (mjesto 4 km od Kivumua na putu za Kabgay) na pregovor s Interahamwe. Prije nego što će poći, rekao mi je da posebno pazim na četiri obitelji koje su bile u samostanu i da budem spreman pokazati im put u Kabgay. Većina od njih je bila iz Kigalija i nisu znali zaobilazne puteljke za Kabgay. Ja sam stalno nadgledao kretanja Interahamwe“.